Dragi Bože,
želim da ti se zahvalim na jednom (ne)običnom životu koji si mi podario, i na svim iskustvima kojim si mi priredio kroz vrijeme.
Hvala ti za sve ljubavi i zaljubljenosti, velike i male, kroz koje sam mogla da učim o jednosti i ljubavi, o razumjevanju i poštovanju. Hvala za sve prijatelje one iz porodilišta, iz dvorišta, iz sela, kroz osnovnu i srednju školu, kroz drugi i treći grad, svi ste vi jedan deo mene isklesali kroz vrijeme i (ne)vrijeme. Hvala za roditelje, baš takvi kakvi su, igrali su ulogu i dali najbolje što su imali iz srca i duše, i plakali i brinuli se i nisu me nekad razumjeli, a nekad su me opet razumjeli; nisu uvijek bili ponosni, a nekad su bili vrlo ponosni; ali uvijek tu da pomognu i daju baš sve što imaju. Hvala za dva anđela koja si mi dao u porodici jednog Marka i jednu Milicu, u isto vrijeme i na istom mjestu i suza i radost su kroz sve trenutke moga života. Hvala ti što si mi kroz Marka doveo u život i Aleksandru i Vuka. Hvala ti za ovog čovjeka, koji je pored mene sada i već dugo, od 17 godine, s kojim zajedno rastem, koji je razumio moju lutajuću ličnost i sačekao me u svojoj ljubavi i jednostavnosti da gradimo dom u ljubavi i uzajamnoj podršci kroz svu našu sličnost i različitost. Hvala ti za one posebne ljude u životu svakog djeteta, deke i bake. Izvinjavam se ostalima, ali moram da izdvojim jednog Anđela u mom dječijem svijetu, zvanog baka Mara, mog najboljeg druga za igru, moje rame za plakanje i moje grudi za uspavljivanje. Otišla je kad sam imala 16 godina i tad sam prvi put osjetila, kako je to kad ode jedan dio tebe. Ne mogu u ovom trenutku da nabrojim sve ljude koji su mi dotakli srce i tu ostali vječno (jer nikad ne bi završila ovo pismo), ali im šaljem ljubav i zahvalnost za sve ono što smo podjelili i što ćemo tek podjeliti.
Hvala ti za taj mali grad i njegovo selo u kojem sam se rodila, i doživjela ono najljepše što može da doživi jedno dijete čistu i nesputanu radost i slobodu. Hvala ti i za druga dva grada, koje si mi podario da budu dio moga puta i života i sve ljude koje sam tu, i još dalje, srela i srećem. I čuvaj ih, sve, dragi Bože.
Hvala ti što mi dozvoliš da te s vremena na vrijeme čujem, hvala ti što mi otvoriš srca i hvala ti što ga zatvoriš, kad nisam spremna da djelujem kroz tvoju Ljubav, hvala ti što si uvijek tu, uvijek ćeš biti i uvijek si bio, dio mene i dio svakog čovjeka, kojeg sam srela i kojeg nisam srela i kojeg ću tek sresti.
Marija Vrakela
Banja Luka, 21.02.2021.
U 35-oj godini sam dočekala da su mi se poklopili brojevi u godini i datumu rođenja. Hvala ti još jednom za godine i vrijeme, za dane i sate, hvala ti što i u vremenu pišeš vječnost postojanja.